Nedjelja, 9. kolovoza. 3. dan.
Kako je bilo u subotu, pogledajte ovdje: https://storyteller.fit/story/7863
Čini se da me nestabilnost vremena dosta unestabilila, dugo u noć nisam mogao zaspati. Poruka na mobitelu me budi oko 8. Prvo što radim je da provjerim vremensku prognozu i satelitske slike, kakvo će vrijeme danas biti?
Uspostavlja se s velikom vjerojatnosti da neće biti kiše na mojoj ruti. U mislima potvrđujem jučerašnju odluku da danas vozim Tour de Gorski kotar. Gotovo 180 kilometara i tko zna koliko visinske. Naime, Garminova aplikacija redovito previše napumpa količinu visinaca. Za ovu rutu mi je predvidjelo čak 5000! Znao sam da je to pretjerana brojka , ali nisam znao koliko.
Odlučio sam da ću sigurno voziti po cesti uz Kupu a onda ću vidjeti razvoj vremenskih prilika, po potrebi imam dvije ceste s kojima mogu značajno skratiti ukupnu udaljenost. Također, želio sam doći do Begovog Razdolja, najvišeg naseljenog mjesta u Hrvatskoj. Ipak, nadao sam se da neću morati kratiti, nego ću cijeli dan provesti krstareći cestama Gorskog kotara.
Krenuo sam kasnije no što bi htio, bilo je gotovo 10 sati. Za svaki slučaj na bicsam stavio svjetlo i reflektirajući prsluk u džep u slučaju da se moram vraćati po mraku. Što sam svakako htio izbjeći, prvenstveno jer ne poznajem ceste a znao sam da će povratak u Vrbovsko završiti popriličnim spustom.
Krenulo je odmah udarnički. :) Kao da nije dosta da sam odmah imao onaj uspon od Kamačnika do istočne strane Vrbovskog, ruta me vodila prečicom do ceste prema Rijeci odnosno, Brod Moravicama prema kojima sam skretao s nje. A kao što znamo, prečice su u pravilu strmije i teže. Nakon nešto biranih riječi aplikaciji koja mi je smjestila ovakav uspon za zagrijavanje, ipak sam slegao ramenima i uzeo u obzir činjenicu da ću se kraće penjati. Ne brže, kraće. :)
Kako sam se penjao prema državnoj cesti, tako se otvarao pogled na jug, prema Vrbovskom i odmah je bilo lakše. Dolazim do nje, promet slab, cesta nažalost i dalje dosta ispucana i sa šljunkom sa strane, no po njoj vozim samo desetak kilometara pa nije neki problem. Prometa na moje zadovoljstvo i dalje malo.
Ubrzo dolazim na skretanje za Brod Moravice koje je lijepo označeno i održavano, a i cesta je odjednom nešto bolja, očito je nedavno asfaltirana. Kad sam slagao rutu, odabrao sam da prođem kroz samo mjesto pa se onda spustim prema pruzi i dalje prema rijeci Kupi. I ovaj put sam ja odabrao strmu kraticu po uskoj ulici kroz šumu. :) Fora je u tome da kad slažem rutu i kontroliram ju preko Googlovih usluga, zaboravim da je očište iz kojeg je snimano relativno visoko i da je snimano širokokutnim objektivima pa onda uzbrdice i nizbrdice ne djeluju onoliko strmo koliko u stvari jesu. :)
A dobro, pa imam kočnice. :) Spustio sam se do pruge, one iste koju ću ponovo sresti za kakvih sto kilometara. A realno, samo dvadesetak kilometara južnije. :) Dobro, vratimo se mi na bicikl. Cesta se konstantno spušta kotlinom između brda do mjesta Čedanj i ondje prvi puta izbija do Kupe koju će pratiti narednih gotovo 40 kilometara do Čabra i prateći teren opet će se dići na iznad 500 metara nadmorske visine. Tako da iako djeluje potpuno ravna, u stvari se cijelo vrijeme lagano diže.
Ono što sam ja itekako osjećao svojom brzinom, bolje reći nedostatkom iste. :) No, barem sam stigao uživati u vidicima, zvucima. Plavim nebom plovili su veliki bijeli oblaci, zelena rijeka ponekad tiše, ponekad glasnije prolazila je malo bliže cesti, pa malo dalje. Pa se nazirala kroz kakav šumarak, pa bi nestala iza polja ili livada, da bi se opet pojavila na kakvoj okuci.
Moram reći da sam na ovom komadu ceste sreo desetak biciklista, na svim vrstama bicikala i sa svima sam se lijepo pozdravio. Za razliku od svih ostalih dana, kada sam vidio čitava dva. :)
Trebao bih se sad i osvrnuti na promet i vozače koje sam sretao na cesti. Stvarno imam pozitivna iskustva, da je tako svugdje život bi nam svima bio ljepši. Nije bilo bezobraznog prolaženja na pola metra, trubljenja, pokazivanja srednjeg prsta, prestizanja na nepreglednim mjestima i svega onoga što doživljavam doma a i u nekim regijama pa i državama koje navodno jako vole cikloturizam. Ako netko od tih vozača kojim slučajem čita ovo, hvala na bazičnoj ljudskosti.
Ali da nastavim po toj krasnoj cesti, do Čabra sam prošao kroz ili kraj dvadesetak mjesta, sva su djelovala živahno. Uredne okućnice, automobili raznih tablica i ono što mi je također obilježilo Gorski kotar, voćke, ponajviše jabuke u svakom dvorištu. Mnoge su već padale, bile već spremne za berbu. Kupa je kako sam vozio uzvodno postajala sve uža i uža, ali vidici na planinske vrhove u susjednoj Sloveniji bivali su sve zanimljviji.
Mjesto koje sam obilježio kao fotogenično je bilo Kuželj, gdje je rijeka na zavoju obilazila vrh kamene glave i ta scena jako je zanimljivo djelovala. Tu sam stao za fotkanje i snimanje videa. Vidio sam divlje kupine već potpuno crne i zrele i sa zadovoljstvom sam ih smazao koliko je stalo u šaku. Ubrzo krećem dalje ali niti dva kilometra dalje stajem opet. Naletio sam na izdašan izvor friške vode koji se kod mjesta Kočičin spušta s visine. S guštom sam napunio bidone i otpio nekoliko dugih gutljaja.
I eto me dalje, kod mjesta Turki, otvorila se nova scena, pogled na vrh još zanimljivijeg oblika. Zaigrala mi je fotografska žica i mnogo ideja prošlo mi je kroz glavu. Nekom drugom prilikom možda. :) Nastavio sam prema Čabru, mnogo je tu još sitnih sličica koje bi mogao opisati, ali ovaj blog ionako već postaje predug. :)
U Čabar sam ušao u zvizdan, netom nakon 13 sati. Prvo sam stao na benzinskoj i skužio da sam zaboravio masku! Srećom, gospodična koja je radila na prilično minijaturnoj crpki bila je dobre volje pa sam ipak dograbio svoju dozu šećera. :) To sam riješio na klupici, ali trebala mi je i kava. :) Što sam ionako u ruti zacrtao.
Kako sam na Googlu vidio, imaju u Čabru tri ugostiteljska objekta, no radio je samo jedan, onaj koji je bio najpitoreskniji, pod nazivom Lujzijana. U prizemlju zgrade, vrata širom otvorena, nutra sve obasjano svjetlošću koja prolazi kroz ta vrata. S lijeve strane šanka jedan jedni gost troši svoje pivo, a za šankom gospođa sumo kategorije razgovara na mobitel.
Sjedam odmah do ulaznih vrata, naručujem kavu s mlijekom i radler a ona mi kaže da imaju samo Hydru. OK, nije radler, ali je nekakav šećer, poslužit će. :) Gospođa mi je sve uredno ostavila na šanku, očito samoposluživanje. :)
Iako sam htio ne htio slušao razgovor na hrvatskom sa zanimljivim naglascima, nakon dvadesetak minuta odlučio sam poći dalje. Na trgu je bila slavina što sam iskoristio da nadopunim bidone novom količinom hladne vode. Iako su se domaćini žalili na vrućinu, iskreno, meni je bilo taman. Sunce je bilo jako, ali nije bilo prevruće, prvenstveno jer nije bilo sparine, zrak je bio svjež.
Nisam se ni zakopčao kako spada i već je počeo uspon prema Pargu. Malo više od 300 metara uspona u nekih četiri kilometara, kratak i slatak. Početak u Čabru je bio poprilično strm, moram iskreno reći da sam se pobojao ostatka. No, to je bio spoj iz grada na glavnu cestu koja je ipak dosta položenija sa serpentinama pa sam to dalje mirno i bez stresa gazio. Fotkam pogled u kotlinu Čabra i to je to, opraštam se s Kupom na nekoliko dana.
Stižem do tog čuvenog Parga. Hm... Što reći? Koju poruku poslati? :) Nekoliko kuća uz cestu i to je to. Nisam očekivao metropolu, ali OK. Ionako je meteorološka postaja tamo vjerojatno zbog mikroklime a ne zbog kozmopolitskog mjesta na vrhu Gorskog kotara. :)
Odavdje kreće, mogao bih reći planinski segment vožnje, narednih 40ak kilometara nekoliko ću se puta spustiti nekoliko stotina metara niže pa se opet dignuti. Proći ću kroz mjesta za koja jesam i nisam čuo. :) Nakon mjesta Tršće za koje (mea culpa) nisam nikad čuo, slijedio je dug i razigran spust prema Malom Lugu. Hm, Mali, Crni, nešto mi tu ne štima. :) OK, bilo kako bilo, na spustu sam bio oprezan, asfalt je bio dosta grbav, serpentine nepregledne, da ne bi bilo kakvog iznenađenja.
Da sam na Kupi odlučio skratiti, ovdje bi se popeo. Hm, čini se zabavna cesta, za neki drugi put. :) Sad sam opet malo brinuo oko vremena, jer sam u Pargu na skretanju na ovu cestu na kojoj sam sad načuo razgovor trojice motorista koji su razgovarali o nadolazećoj kiši. No, odlučio sam ne brinuti o tome do Crnog Luga.
Predamnom su Gerovo i Gerovski kraj, mjesta u kotlini između brda, scene mogao bih reći idilične. No, nedjelja je popodne, malo je ljudi za vidjeti, dućani naravno zatvoreni, rijetki kafići također. Cesta ovdje ponovo diže prema najvišoj visini nešto ispod 900 metara. No, radi to postepeno, pa lijepo i polagano gazim. Nakon Gerovskog Kraja slijedi dvanaest kilometara vožnje kroz šumu bez ikakve civilizacije na vidiku. Cesta ovdje ide istočno od Nacionalnog parka Risnjak, ustvari padinama tog masiva, ako to tako mogu nazvati.
I mic po mic, evo me već do Crnog Luga, do kojeg je opet bio jedan spust, srećom ne onoliki kao do Gerova. Ovdje stajem, provjeravam vremensku satelitsku snimku. Nekakav oblak rasprostro se preko Učke i po njenom hrbtu spuštao se južno. Za mene odlične vjesti, znači da mogu bez straha od nevremena nastaviti svoju rutu. :) Opcija mi je ovdje skrenuti prema Delnicama pa ili nastaviti direktno za Vrbovsko što bi mi uštedjelo oko trideset kilometara ili pak od Delnica produžiti do Begovog Razdolja što bi skratilo put za dvadesetak kilometara.
To bi u vremenu na putu bilo otprilike oko sat i pol odnosno jedan sat.
Ali, kako nije ništa trebalo kratiti nastavio sam po planu, prema Gornjem Jelenju, tj. cesti prema njemu. Nešto iznad Mrzlovodičkog Zelina nalazim na odmorište sa izvorskom vodom gdje naravno stajem. Malo odmaram i slijedi spust prema Mrzloj Vodici i tamošnjem jezeru. Ova cesta mi je ponešto poznata jer sam ju već jednom vozio. Oko jezera gužva, ima dosta ljudi i automobila. Ne stajem, slijedi još jedan komad ceste koja se penje prema do tada najviših 928 m.n.m. i prijevoja Ravno Podolje. Koji je ujedno
i najviša točka Lujzijane, stare ceste prema moru.
Ovdje sam osjetio granicu između klime Gorskog Kotara i primorja. Vrhovi su puno manje pošumljeni, mnogo je više trave, a na stablima se vide tragovi vjetra koji se ovuda očito dosta nasilno spušta prema moru. Penjući se, kroz stabla se konačno vidi vrh Risnjak i ostali koji ga okružuju. Stao sam kod miljokaza, snimio fotku, dvije, filmić i nastavio prema glavnoj cesti. Došavši do nje, shvatio sam da je prijevoj Gornje Jelenje samo malo iznad. Iako me ruta nije vodila u tu stranu, nisam mogao odoljeti da ne odem do samog znaka i da ga ponovo ne osvojim. Iako sam se u stvari do njega spustio. :)
Pofotkao sam bic pod znakom i krenuo prema istoku. Na glavnoj sam cesti bio samo četiri kilometra i onda s nje skrenuo na lokalnu prema Fužinama. Lijepa cesta kroz šumu, spušta se postepeno, ali je nažalost u dosta lošem stanju. Prolazim kraj špilje Vrelo, ispred koje je kamp kućica u kojoj je fast food, vidim nešto turista. :) Nastavljam dalje i evo me već kod Bajerskog jezera. Ovdje počinje gužva, automobili, još biciklista, vidi se da u Fužinama imaju gostiju.
Mene ruta od jezera odmah vodi prema sjeveru, uzbrdo do pizzerije Landravec. Koja prema recenzijama s Googla nudi domaću pizzu po pristupačnoj cijeni. A i objekat znam od dočeka nove godine u podne. Nije baš gužva, brzo dobivam pizzu i pola litre mineralne i opet Hydru. Ah... Mislim, pa ono, piva i sok. Ne sok, ne piva...
A dobro. :) Pizza je bila zasitna i u stvari nisam ni bio toliko gladan koliko sam očekivao da ću biti nakon gotovo 130 kilometra landranja po bregovima. :)
Moram primjetiti da je signal A1 kojeg godinama koristim u većini mjesta bio veoma loš što se tiče podataka. Iako je često pokazivao pun signal i 4G, jedino što je prolazilo kako spada su bile poruke na messangeru. Priče, fotke i to, jedva. I to gotovo svugdje gdje sam bio. Jasno mi je da baš po šumi neće imati ne znam kakav signal, ali po mjestima da je tako loš, malo razočaravajuće.
OK, da ne kukam. Kad sam završio s pizzom, bilo je gotovo 18 sati, sunce se opasno približavalo horizontu a mene je čekalo još pedesetak kilometara. Računao sam da je to u najgorem slučaju još tri sata što bi značilo da će još biti nešto malo danjeg svjetla kad se vratim u Vrbovsko.
Ali mislio sam, pa dobro, uspentram se još tih tristotinjak metara (Fužine su na nekih 750) pa će dalje biti lakše, jer moram se oko 1100 na koliko je Begovo Razdolje spustiti do Vrbovskog koje je na nekih 500. Koliko još uspona može biti do tamo? Pitao sam se naivno. :)
Odmah me u Fužinama dočekao kratak i strm uspon do pruge (koju sam ostavio ujutro u Brod Moravicama) i mjesta Vrata. Nekoliko stotina metara vozio sam između pruge i autoceste, pa samo kraj autoceste da bi zatim cesta skrenula na istok prema Mrkoplju. Cesta me vodi kotlinom, kroz šumu crnogorice, kroz livade i poneko polje s poljoprivrednim kulturama. Mogu reći da je gotovo ravna nakon što sam se od Fužina opet digao do gotovo 900 metara pa opet spustio stotinjak metara niže.
Sunce je već nisko i lijepo boji vrhove oko mene, moja sjena kad se vidi sve je duža. Postaje mi i friškije i počinjem se brinuti oko vremena dolaska u Vrbovsko. Odlučio sam da neću ući dublje u Begovo Razdolje kako sam originalno planirao, nego ću se zadovoljiti dolaskom samo do znaka na početku mjesta. Tako je i bilo. Uspon je lijep, ne posebno zahtjevan, cesta dosta dobra, barem na početku. Konačno dolazim do ulaska u mjesto, stajem, fotka, video i bris nazad. :) Temperatura je samo 22 stupnja,
navlačim rukave.
Pogled prema kotlini u kojoj je Mrkopalj je krasan, no sunce mi tuče direktno u oči i mobitel, teško mi je napraviti korektnu fotografiju. A i žuri mi se. :/ Brzo se spuštam nazad u Mrkopalj i nadam se da je to sve što se tiče penjanja, pa ostalo mi je još samo dvadeset i nešto kilometara do Vrbovskog a dosta sam visoko.
Ah, pa kao da nisam radio rutu, da nisam vidio sve one lijepe špice na profilu... Oprostit ću si, dan je bio dug, bio sam već pomalo umoran. Odmah na izlazu iz Mrkoplja za koji mi se činio da se pošteno protegao kroz kotlinu čekalo me novo veselje. Trebalo se popesti prema Starom Lazu opet na više od 1000 metara nad morem. I kad sam konačno doklipsao do gore, vidi vraga. Idemo nazad dolje. Pa nazad gore. Pa dolje. Pa... Skužili ste. :)
Prolazim kroz Ravnu Goru i mislim si, kako imaju dobar smisao za humor. Jedino ravno što ja vidim su ona stabla na vrhovima okolo. :) Ravna Gora kao i većina mjesta, razvukla se uz cestu, mnoge kuće su još stare arhitekture. Otvoriš vrata i eto te na cesti. Pokoji starac sjedi ispred kuće i gleda što se dešava. Vjerojatno ovakve poput mene ne viđaju baš često. :)
Penjem se još malo, pa spuštam malo više i predzadnji uspon dovodi me do dvorca Stara Sušica. Snimam ga u vožnji, usput. Dosta mi je više. Mrači se, umoran sam, hoću pivu. :)
Na 174. kilometru konačno počinje spust prema Vrbovskom, kratak i strm. Još ne pada mrak, ali svejedno već na sebi imam prsluk, sva svjetla trepere. Drago mi je da se ovdje nisam morao spuštati po mraku. Bilo bi škakljivo.
Spustivši se u Vrbovsko shvaćam da sam nadomak doma i da sam se do dolje spuštao cestom koju sam gledao s balkona u domu. Ali shvaćam da mi se pije pivo i da nemam ni 3000 visinskih metara. Spuštam se do Kamačnika, kafići u mjestu zatvoreni, spuštam se u restoran u kanjonu. Zasluženo pivo na brzaka i nazad prema domu.
Dolazim do doma i vidim da mi još par metara fali do 3000, okrećem kratki krug i to je to. Snimam posljednji video, gasim Garmin i odlazim pod tuš. :) Tamanim nešto klope iz frižidera, odmaram malo na balkonu i spavanac.
U retrospektivi, tjedan i nešto nakon što sam vozio ovo mogu reći da mi je ovo jedna od ljepših i zahtjevnijih ruta u karijeri. (Nemam karijeru, ali malo mi je prenapadno reći u životu, pa onda ovako, nakošeno. :) ) Ovakva kakava je mogla bi naći mjesto u popisu ruta bilo koje velike utrke. Vjerojatno sam ju mogao napraviti nešto kraćom, ali zašto bi bilo lako kad može biti ne lako. :) Gorski kotar je pod mojim kotačima prošao u svoj svojoj ljepoti i svojim različitostima, svojim brdima i kotlinama. A iskreno, osam i pol sati koliko mi je trebalo da odvozim ovo, sasvim pristojno vrijeme, tim više što nisam žurio.
Ako ćete ikad biciklom po Gk, slobodno izaberite bilo koji komad ceste na ovoj ruti, neće vas razočarati. Ako možete, odaberite radni dan, toliko da imate više trgovina otvorenih, makar s vodom ovdje nema problema, sjećam se barem četiri mjesta na kojima ili jesam ili sam mogao puniti svježu vodu.
Ako ste izdržali sve ovo sa mnom, hvala. Sutra smo opet na kratkoj ruti, prekosutra je šetnja Kamačnikom. Ali o tom, potom. :) Živjeli! :)
Kako je bilo u ponedjeljak, pogledajte ovdje:
https://storyteller.fit/story/7868
Comments
Please login to save your comment