Petak. 7. kolovoza, dan 1.
Uvodni blog je ovdje: https://storyteller.fit/story/7841
Četvrti sat toga petka došao je prebrzo, tek sam zatvorio oči i evo već mobitela, svira jutarnju melodiju. Nekako sam se, nakon tri utišavanja uspio izvući iz kreveta, spavao sam samo tri i nešto sata. Tjestenina od jučer nije mi pasala, jesam ju malo podgrijao u mikrovalnoj ali mi je jednostavno bila preteška a i skuhao sam je premalo. Ali dobro, neće me sad nešto takvo omesti u mojem poduhvatu.
Sad mala digresija, ne želim pisati o avanturi, podvigu ili nečem grandioznijem, iako bi možda cijela ova priča i zaslužila neki od tih naziva. Svjestan sam da je mnogima nešto ovako nezamislivo, ali isto tako sam svjestan mnogih koji isto tako solo ovakve vožnje odvoze praktički u komadu, s usputnim odmorima uz cestu. To je još jedna od čari biciklizma, svaka vožnja je svoja priča, svatko od nas ima svoje podvige, bili oni dugi 10, 100 ili 1000 kilometara.
Dobro, vratimo se mi na jutro. Neću pričati u povratku u stan jer sam morao (opet) na ono mjesto, da sam izgubio bubicu slušalice pa sam morao naći novu, da sam još nešto zamumljao i da sam već tada kasnio 15ak minuta. Nije puno, ali nekako ne želim da mi od jutra sve krene svojim putem. :)
Jutro je bilo relativno friško, krenuo sam s kratkim dresom ispod kojeg sam imao podmajicu i na rukama grijače/hladnjake. :) Iako baš ne funckioniram kad mi je hladno, odgovaralo mi je što nije baš vruće od jutra. Ne samo zbog neugode nego sam zbog toga morao i manje piti što je značilo da moram i manje stajati da nadopunim bidone. Imao sam dva od 7dcl, jedan termo i jedan običan.
I tako, snimam pričice za instagram, udahnem duboko, zakopčam šprinterice i krenem, poznatom rutom prema Varaždinu. Još je rano, promet je slabašan, nebo je vedro i obojano suncem koje samo što nije izašlo dok je gotovo pun mjesec visoko na nebu i smije mi se. :)
Osjećam se dobro, gazim mirno, niti za pola sata evo me na prvim semaforima u Varaždinu. Naravno, crveno je. :) Pogledam prema gore, mjesec me i dalje gleda a iz slušalice se čuje, "...što na nebu sja visoko, mjesec je il' sivi soko'" u izvedbi Let 3. To mi navuče osmjeh na usta, pa da sam htio ne bih tako naštimao. :) Petnaestak minuta kasnije, sunce konačno izlazi a u uho mi Cat Stevens pjeva "Morning has broken". Pa... Dobru sam si glazbenu listu složio. :)
Ako se možda brinete da ne čujem što se dešava oko mene jer slušam glazbu, ne brinite. Slušalicu imam samo u desnom uhu i uvijek tako glasno da čujem što svira, ali i dalje čujem što se dešava oko mene. Čitaj, ako me mimoiđe kamion, neću uopće čuti glazbu.
Nakon dvadesetak kilometara dolazi Beretinec i njihov hupser, za njime i Ledinečki. Ne forsiram se, lagano u najlakšem prijenosu da se malo zagrijem. Osim toga, svu kilažu koju sam od zime prosuo po cestama opet mi je na leđima, u obliku ruksaka čija težina je nešto manje od pet kila. U uvodu sam rekao da sam netom prije puta stavio novi lanac. Pa, novom lancu treba neko vrijeme da se prilagodi pogonu i kazeti. :) To prilagođavanje se osjeti u obliku preskakanja lanca kad se malo jače pritisne, tako taman da sam i htio nisam mogao baš divljački pritiskati na usponu.
Belski dol dočekuje me osunčan s laganom maglicom koja se valja nad poljima. Uspon prema Podrutama gazim lagano, bez stresa i nervoza i eto me ubrzo dole, na glavnoj cesti prema zapadu. Cesta je lijepa za voziti, dobrog asfalta, zavojita i ono što je dobro, lagano se spušta. No, tu već pomalo počinjem osjećati glad i uskoro odlučujem stati na kratko, da pojedem bananu i skinem rukave.
Ovaj puta odlučio sam što manje voziti po državnim cestama pa sam prije Budinšćine trebao skrenuti na cestu koja je paralelna s njom. Naravno, na to me Garmin upozorio nakon što sam trebao skrenuti. :) Ah dobro, čari tehnologije. :) Desetak kilometara kasnije evo me već u Konjšćini, vraćam se na državnu cestu i tražim pekaru. Mjesta se nižu jedna za drugom, a pekare ni za lijek.
Tako pomalo zabrinut stižem do Bedekovčine. Mislim, imao sam sa sobom voćne prutiće koji mi ustvari odgovaraju, ali nekako mi je bilo prerano za slatko, trebao sam nešto slano. Klipić, pecivo, bilo što. I tako dolazim u Bedekovčinu, ne ulazim u centar nego produžujem. Prva prepreka je šleper koji u rikverc izlazi iz dvorišta a s obzirom da je sve usko, to radi tako se okrene pet metara unatrag, pa pet metara naprijed, pa natrag, pa naprijed, i tako unedogled čini mi se. A dobro, na cesti sam, čekam kao i svi.
svi. :)
Kamion se konačno makne i nedaleko zatim spazim pekaru malo uvučenu sa ceste. Odmah mi je izgledala malo čudno, ali dobro, pekara je, nisam očekivao scenu na koju ću naći. Ulazim u prostoriju valjda 3 sa 3, vidim jednu rashladnu vitrinu pokrivenu, kroz rupu vidim dvije, tri konzerve ribica. Na drugom zidu polica s doslovno desetak komada kruhova i nekakvih peciva. Iza malog pulta sjedi, mogu reći djevojčica. Gledam ja nju, ona mene, na njeno "Izvolite?", ja ju pitam jel' to sve što ima u ponudi? Onako, vjerojatno blago telećeg pogleda. :) Kako je to bilo sve, uzeo sam neko malo slano pecivo koje me došlo čitave dvije kune, ali je pasalo. :)
Naravno, sto metara dalje niz cestu bio je Konzum. :) I skretanje na jug. I još jedna prepreka. Nailazi vlak. Čekamo i krećem prema prvom žešćem usponu dana. Cesta kroz Lepu Ves prema Donjoj Stubici vodi preko lepog brega. U prosjeku 9% preko 900 metara ceste. Bravo, Filip mrmljao sam si u bradu, majstor si za naći uspone koji ti u stvari ne trebaju. I još mi se iz uha smije Cat Stevens, "Where do the children play?". Je, je, igram se. :)
OK, nekako dođem do vrha i nagrađen sam lijepim pogledom na Stubički kraj s Medvednicom u pozadini. Ajde, tješim se, barem je to lijepo. S druge strane, znam da sam pregazio trećinu puta za relativno brza tri sata. Sad se osjećam OK, nisam više gladan. Znam da ću u Samoboru stati kod Mlinara, najesti se, napiti i krenuti dalje.
Realno, do Samobora nije se ništa bitnog dešavalo, cesta uglavnom ravna s pokojim hupserom, promet ne prejak, temperatura još uvijek ugodna, onako, lijepa vožnjica. Opet sam našao malo manje prometnice pa se mogu opušteno voziti. S glazbene liste dolaze dvije verzije pjesme "Voyage Voyage". Originalna i nekakav mix iz 90'. :) Prelezak Save na skeli bio je ekspeditivan, ovaj put nisam do Samobora išao makadamom nego sa zapadne strane, skužio sam da mi je tako bliže do centra i Mlinara. :)
U Mlinaru burek, sendvič, jogurt i pola litre kole. Iako sam planirao puniti bidone vodom na trgu, nisam. Nekako mi se što prije kretalo. Pa nije bilo ni vruće, imao sam još dosta vode. Iako me čekao uspon preko Plešivice, koji je u stvari i viši nego Vrbovsko koje mi je bilo cilj.
I upravo u trenutku kad sam ja izašao iz Samobora prema mjestu Rude, tako su se i oblaci razmaknuli i ona ugodna temperatura do prije nekih sat vremena više i nije bila tako ugodna. Garmin je izmjerio nešto manje od 30 stupnjeva, no ja sam se osjećao poprilično vruće. Uspon mi je nekako bio teži no što sam se nadao i trajao je duže no što sam htio. :) Ali mislim da to i obično tako ide. :) Kraj je lijep, cesta se dosta dugo polagano diže obroncima no pred kraj uspon postaje strmiji sa serpentinama i većim nagibima. I svako malo je falilo desetak metara asfalta. Onako, jednostavno ga nije bilo, odrezan i gore je ostalo svačeg. Ništa što fine gume trkaćeg bicikla vole. :) Mislio sam, sad bi baš bio pravi trenutak da mi se rasturi guma... Uz to, ponestajalo mi je vode. Taman onoliko koliko nisam dopunio u Samoboru.
Sama činjenica da mi je voda pri kraju a prva trgovina tko zna gdje, ne čini me spokojnom. Razmišljam gdje mi je prvi veći grad, kako ću i što ću. Hoću li možda žicati nekog u nekom dvorištu? I tako nekako dođem do vrha, pređem na drugu stranu i stanem. Iako je počeo puhati poprilično neugodan sjeveroistočnjak, nisam stao zbog toga. Stao sam zbog prekrasnog pogleda na Plešivicu. Snimio sam video za IG, napravio nekoliko fotografija i krenuo dalje, prema jugu, prema državnoj cesti i Jastrebarskom. No, u prvom selu na spustu, na zavoju kraj crkve našao sam na slavinu s vodom. Stvarno, blagoslovljena. :)
Dobro sam se napio, osvježio, napunio oba bidona i odahnuo. Ako se pitate, pa zašto si išao preko Plešivice, mogao si ju zaobići? Pa, mogao sam, ali kad sam već u tome kraju, zašto ne probati pregaziti još jedan uspon na kojem nikad nisam bio s biciklom. :) Jer, u ovom slučaju putovanje je bitno kao i cilj. Odahnuo sam i zbog činjenice da do Vrbovskog više i nemam ozbiljnijih uspona. Imao sam 130 kilometara rute pređeno, znači ostalo je još samo stotinjak. I slijedio je spust dug kao i uspon. Što mi više treba od toga? :)
Do Jastrebarskog sam došao poprilično brzo. Nisam se planirao zadržavati, moja stanica za pravi odmor je Ozalj, dvadesetak kilometara uzvodno. :) Znao sam da su u Jastrebarskom radovi, no nisam znao točno što i kako. Protegao se grad uz cestu, svako toliko vidim narančastu tablu obilaska kako usmjereva u lijevo, no isto tako vidim da automobili samo nastavljaju dalje. Pa, rekoh, kud svi turci, tud i mali Filip. :) Radovi su bili na samom izlazu iz grada, a oni automobili koje sam pratio su svoje putovanje završili na parkiralištima tvrtki na tome kraju grada.
Dobro, vidim da je cesta na koju moram doći par stotina metara dalje, da gradilište nije ne znam kako zaposleno pa sam odlučio prehodati. :) Medenu pod ruku (Medena je bic, ako do sada nisam rekao :) ), i klap, klap, klap po šljunku, do travnjaka i za minutu, dvije eto mene opet na cesti. :)
Cesta prometna,kamioni, automobili, traktori, srećom sam na njoj proveo manje od 10 kilometara jer sam skretao desno, prema Ozlju. Trebam reći da su me ovdje jedini put u svih šest dana počeli hvatati grčevi, u desnoj nozi. Stao sam sa strane, usuo u sebe jedan magnezij iz vrećice i dobro se napio vode. Nekako me iskustvo naučilo da me grčevi hvataju samo zato jer ne pijem dovoljno. A na usponu prije popio bi siguno više da sam imao što. :)Znam da neke hvataju zato jer daju 100% od sebe, ali danas ovo nije bio slučaj. :) A magnezij je za mene lako moguće i placebo, tko bi ga znao. :)
Skrenuo sam prema Ozlju na cestu za Krašić, bila je uglavnom ravna, jedno selo zanimljivog imena (vidi fotku iznad :) ), više nisam ni gledao toliko okolo sebe nego se veselio kavici. I tako, okret za okretom pedale, izronio je Ozalj. Poznati most, pogled na dvorac, fotkam bicikl, snimam priču za instagram i vozim do kafića kojeg sam označio na karti. Ima u Ozlju neki bar uz rijeku, ali kako sam skužio nemaju kavu pa onda nažalost nije dolazio u obzir.
Stao sam u kafiću egzotičnog imena Tropic. :) Ja, bauštelci i lokalna ekipa. Sad je već debelo vruće, Garmin pokazuje 33 stupnja. Sjedam, naručujem kavu s mlijekom, radler i pola litre mineralne. I guštam. Baš mi je dobro došlo, i sva ta tekućina a i da malo duže ne sjedim na bicu, nego na stolcu. Znao sam da je nedaleko pekara, mislio sam stati ako je uz cestu. Nisam bio posebno gladan, popio sam litru i nešto tekućine i još sam ulio vodu u bidone u kafiću.
A i ostalo mi je još samo nekih 60 kilometara. Razmišljao sam, to je u najgorem slučaju još tri sata na bicu. Preživjet ću nekako. :) Inače, do Ozlja mi je sa svim stajankama trebalo sedam i pol sati. Imao sam neloš tempo i bio sam zadovoljan kako je to sve išlo. Planirao sam u Vrbovsko doći najkasnije do 18h. Krenuo sam nakon četrdesetak minuta odmora, skužio da je pekara negdje ispod ceste pa se nisam zadržavao.
Dalje me put vodio do još jedne točke koja mi nije bila direktno na putu, ali želio sam proći kraj nje, ne samo jer je lijepo, nego zato jer opet zaobilazim vožnju po državnoj cesti. Radilo se o Novigradu na Dobri iznad kojeg je stari grad Novigrad. Hm, koliko gradova u jednoj rečenici. :D Ovdje sam opet stao na petnaestak minuta, fotkanje, Instagram, čokoladica. Konačno skidam podmajicu koju sam imao od jutra, i to pomaže. :)
Ovdje u stvari počinjem ulaziti u Gorski kotar, cesta se polagano dizala, prvo prateći rijeku, a zatim napuštajući je u Jarče Polju i na putu prema Vukovoj Gorici. Uživao sam voziti se uz rijeku, lijepi pogledi na koju god stranu se okreneš. A na zelenoj površini vode reflektirala su se stabla, pokoji mlin, naišao sam i na poneku branu, preko koje se inače dosta mirna rijeka glasno prelijevala. Lanac se do tada već prilagodio biciklu, gotovo da više nije bilo preskakanja. Znači, treba mu cca. 150 km. :)
Prošavši Severin na Kupi, nakon više od 200 i nešto kilometara putovanja, nakon 10 sati na bicu počeo me hvatati umor. Nije me ništa boljelo, samo sam bio umoran. Više nisam imao ni energije snimati ništa, pedale sam sve teže i teže okretao. Sam uspon od Severina prema Vrbovskom nije posebno težak, odmoran bi ga pregazio bez puno stresa. Radi se o 300 metara uspona u 8 kilometara dužine. Ali umor je činio svoje, usto, asfalt je sav ispucan i s gumama koje sam dan prije napumpao na 8.5 bara, itekako sam osjetio svaku pukotinu. Da ne zaboravim, uz rub prometnice bilo je mnogo sitnog šljunka, zaostalog od zime.
Kilometri su sporo milili podamnom, temperatura se ponešto spustila. Nije da je bila sibirska hladnoća, ali osjetila se razlika u temperaturi pogotovo na dijelovima ceste koji su bili u šumi. Odjednom izlazim na plato, s lijeve strane vidim ugibalište i s njega se vidi Klek. Imam još samo malo do Vrbovskog. Još jedan zavoj i, znak Vrbovsko! Bilo je 16:23. Znači da sam stigao za malo više od 11 sati, od toga sam vozio nešto manje od 9 sati.
Iskreno, bio sam zadovoljan svojim tempom. Za usporedbu, nekoliko tjedana prije išao sam do Samobora i nazad sa sličnom kilometražom i mnogo manje visinske vozio sam samo pola sata kraće, znači negdje osam i pol sati. I bez ruksaka na leđima. Iako, ni jedna od ovih vožnja nije bila radi brzine ili nekakvih rekorda, nego čisto i jedino za uživanje. I tako sam ih tretirao. Dobro, osim one prema doma. :) Ali o tom, potom.
Spuštam se u Vrbovsko, kod turističke table fotkam Medenu, javljam se dragoj, stavljam priču na Instagram i spuštam se u restoran Kamačnik po ključeve sobe. Ta procedura se malo otegla, ali nvz. Tu sam, živ sam, minuta gore ili dolje nije toliko bitna. Do samog doma je ostala još jedna mala začkoljica, a to da je on nekih 100 metara više nego restoran. :|
Dobro, preživio sam i taj uspon. I to ne jednom danas. :)
Dolazim u dom, raspakiravam se i prvo sam se uvalio u kadu. Da, kadu. Kupaona je zajednička ,a u domu nema nikog osim mene i još jednog gosta. Pustio sam si mlaku vodu i hladio se neko vrijeme. :) Oprao se i sjetio se da sam gladan. Odlučio sam se za fast food Nina koji je na drugom kraju grada. Što ne bi bio neki problem da to ne znači da se opet ne moram spustiti do korita Kamačnika i opet dići na drugu stranu.
A dobro, što se mora, nije teško. :D Sve sam poskidao s bica, obukao se u "civilnu" odjeću, na noge stavio čarape i sandale . Da, znam. To se tako ne nosi. Ali, nisam znao koliko ću se zadržati, hoće li biti jako hladno, pa sam htio biti siguran da se ne prehladim. Puf pant, puf pant i evo mene u Nine. Pečena piletina, pomes i piiiiiivo. :D
Nekako mi se nakon klope i cuge bilo lakše vratiti ili bolje reći popesti se u dom. U procesu sam stao u dućanu, kupio bocu mineralne, fante i naravno, dvije limenke pive. :) Vratio se u dom i zavalio u krevet. Eliminirao komarca koji mi se odmah uvalio u sobu, hladio se još neko vrijeme i zaspao. :)
Prva etapa mog biciklističkog godišnjeg bila je iza mene. Javilo mi se dosta ljudi da me podrže, hvala im svima. Je li bilo teško? Pa, na skali od 1 do 10, možda 8.5. Nije bilo 10 baš zato jer se nisam forsirao, vozio sam tempom koji mi je u pojedinom trenutku odgovarao i unatoč umoru na kraju puta, uživao sam. U samom putovanju, u stizanju na odredište, u pisanju nekih novih stranica u mome životu.
Za kraj, kompilacija filmića koje sam snimao po putu, ponajprije za priče na IG.
I za kraj, relive video. :)
https://www.relive.cc/view/vmqXo1JKKo6
Ako ste izdržali do ovdje, hvala vam. Znam da je mnogo teksta, ali bio sam 12 sati na putu, sâm. Imao sam vremena razmišljati o svačemu, pa i ovome tekstu. :) Onaj o suboti će biti kraći, sigurno! :)
A evo i subote:
https://storyteller.fit/story/7863
Comments
Please login to save your comment